U četvrtak, 16. studenog 2017. po treći put je naša škola sudjelovala u projektu Sat povijesti iz Vukovara, koji se ove godine održava osmi puta. U projekt je ove godine bilo uključeno 17 hrvatskih škola, a organizator i domaćin videokonferencijskog sata je OŠ Dragutina Tadijanovića iz Vukovara. Ovogodišnja tema bila je Učitelji u Domovinskom ratu – učitelji uče primjerom. Učenici osmih razreda, članovi Povijesne družine s učiteljicom Marijom Belullo pripremali su se za ovaj videokonferencijski sat intervjuirajući umirovljenu ravnateljicu Benitu Gošev, učiteljicu hrvatskog jezika Brankom Cvek,a i razgovarajući s drugim učiteljima u školi koji su za vrijeme Domovinskog rata radili u našoj školi, ali isto tako i prelistavajući stare brojeve školskog lista Novi neven. Razgovor s učiteljima i umirovljenom ravnateljicom dio je našeg višegodišnjeg školskog projekta, a bit je prikupljanje sjećanja sudionika Domovinskog rata da se ne zaboravi patnje, solidarnost, veliko zajedništvo koje je tada bilo izuzetno naglašeno i vidljivo, ali prije svega hrabrost i prkos: nećemo se predati, nećemo odustati, što smo doznali iz svih do sada prikupljenih sjećanja. U školi je bilo oko 250 učenika prognanika i izbjeglica, a ukupno oko 1600 učenika. Danas je nešto manje od 600 učenika i radimo u dvije smjene zbog nedostatka prostora, a tada se moralo raditi u tri smjene i koristili su se i prostori još dviju manjih školskih zgrada u blizini. I učitelje je bilo strah, ali nisu smjeli pokazati pred učenicima. Dodatnu je napetost izazivala je činjenica da je preko ceste bila velika vojarna JNA. Djecu su bila uznemirena, a učitelji su morali biti mirni, hrabriti ih. Kada je vojska otišla iz Pule svi su se preporodili. Danas veliki broj učenika niti ne zna da je to bila vojarna, jer je taj prostor dobio kroz godine sasvim drugu namjenu: autobusni kolodvor, trgovine, kafići, zidovi vojarne su porušeni. Djeca prognanici, a kasnije i izbjeglice iz Bosne bili su jako dobro primljeni od naše djece i brzo su se prilagodili, bili su dobri učenici. Gospođa Gošev je sigurna u to jer nitko od njih nije poslan k njoj zbog lošeg ponašanja. Uključivali su se u slobodne aktivnosti kao da su oduvijek ovdje. Veliku pomoć škola je dobivala od Caritasa iz naše župe u hrani i odjeći, a za besplatne udžbenike pobrinulo se Ministarstvo i grad Pula. Gospođa Gošev posebno ističe župnika, fra Matiju koji je svesrdno pomagao. Neki učitelji pomagali su prognaničkim obiteljima i prilikom opremanja stana. Jedna djevojčica iz Dubrovnika često je plakala, pa ju je ravnateljica tješila da će se ona ponovo vratiti u svoj Dubrovnik. Djeca su se oduvijek svojim učiteljicama povjeravali u školskim zadaćama, pa je tako jedno dječak u sastavu pod nazivom Moja obitelj napisao da se za njihov stol uvijek postavlja pet stolica i pet tanjura, ali peti tanjur i peta stolica uvijek ostanu prazni, za tatu koji je poginuo braneći Hrvatsku. Na dnu sastava je bila napomena za učiteljicu, ako vam se sviđa nemojte naglas reći, to ju je duboko dirnulo, suza je krenula, brzo ju je obrisala, pogledali se i razumjeli. Isto tako, sjeća se učiteljica Branka, jedne djevojčice koja je bila izuzetno zatvorena i tužna i koliko god su drugi učenici se trudili doprijeti do nje ona je ostajala po strani. U jednom sastavu napisala da je njen tata poginuo braneći Hrvatsku. Učiteljica Branka sjeća se mnoštva nove djece po hodnicima, a posebno su bili upečatljivi učenici 7. i 8. razreda koji s ponosom dolaze odjeveni u dijelove vojne odjeće: maskirne hlače i vojnički čizme, kao da su željeli oponašati svoje očeve na bojištu.
U školskom listu pronašli smo stihove učenika prognanika pa bismo izdvojili jedan koji je napisala učenica Mirjana Komšić kojoj je tata poginuo braneći Vukovar:
Grade moj…
Vukovar… svi znaju što on znači! Vukovar je krv,
patnja, jad i smrt. Vukovar je moj rodni grad.
Krajem rujna 1991. godine jedne nesretne večeri spustila se smrt nad mojim gradom.
Izašla sam na balkon svoje neprežaljene kuće, te iza zlatnih poljana, koje su se mutno
vidjele u tami, ugledala tenkove kako se približavaju mom Vukovaru. Zagrlila sam čvrsto mamu i plačući rekla da se bojim, a ona me drhtavim glasom tješila. Ubrzo
smo se našli u podrumima. Podrumima bez ventilacije, punih štakora, miševa koji su trčali uokolo. U ušima su mi odjekivale granate, zvukovi bomba, topova. Svi smo se
bojali čekajući kad će nešto pasti i ubiti nas. Znala sam da je rat počeo. Plakala sam ne znajući da moj grad polako nestaje. Od mog izlaska iz Vukovara prošlo je šest godina koje sam provela plačući za svojim gradom.
I sada, dok na televiziji gledam kako mnogi ljudi obećavaju povratak, mislim u sebi: “Predugo sam odvojena od tebe, Vukovare, …grade moj!” Budim se zorom sa željom
da se bacim u topli zagrljaj tvojih ruku okovanih crnom sudbinom.
Kao pravi povjesničari, istraživači potražili smo nekadašnje učenike, koji su kao prognanici došli u našu školu nakon proživljenih teških mjeseci u Vukovaru, i od njih smo dobili potvrdu da su izuzetno lijepo primljeni u našoj školi. Mirjana Komšić je našu školu započela pohađati u 2. razredu, a Danijel Lerotić u 7. razredu. Mirjana posebno ističe svoju učiteljicu Nusretu Krizmanić koja joj je bila velika podrška pri dolasku u novu školu i kako nikada neće zaboraviti njenu dobrotu i trud da izađe iz svoje povučenosti i tužnog raspoloženja. Danijel Lerotić, također, u jakom lijepom sjećanju ima svoju razrednicu Antoniju Zorić koja mu je prva pristupila i koja mu je bila velika podrška. U početku su mu učitelji previše “gledali kroz prste”, jer su ga htjeli zaštiti, ali razrednica mu je rekla da se on mora truditi isto kao i drugi učenici jer je to za njegovo dobro. Prijatelj iz razreda nagovorio ga je da krene u izviđače gdje mu je bilo jako lijepo. Sve najljepše u životu dogodilo mu se u Puli, prva zaljubljivanja, druženja i igre na školskom igralištu su ostali u najljepšem sjećanju. Budući da i danas živi u blizini škole, rekao je da će jednog dana, kada bude imao djecu, jako ih rado upisati u našu školu. Danijel nam je ispričao je tešku ali zadivljujuću, herojsku priču kada je sa 12 godina ostao sam s mlađim bratom u Vukovaru jer su im mamu i tatu odveli u logore, 10 mjeseci nakon pada Vukovara preživljavao je u razrušenom gradu: Postao sam s 12 godina i otac i majka i brat. Shvatili smo koliko smo mi sretna djeca i koliko je važan mir te kako je visoka cijena plaćena za Hrvatsku u kojoj danas živimo.
Učiteljica Marija Belullo i učenici Povijesne družine: Zorica Petrović, Dominik Škabić, Stjepan Vujica, Karlo Kramar, Lorna Milošević i Nikolina Božunović.